Mi smo nebo moci Svojoj sazdali, i Mi ga, uistinu, širimo.
(51-Az-Zariyat, 47)
Arapsku rijec “sema” spomenutu u ajetu preveli smo kao ”svemir”, ”nebo”. Ova rijec dolazi u znacenju svemira, a i u znacenju krova zemlje. Sve ono što je iznad Zemlje formulira se rijecju “sema”. Da li je svemir neogranicen? Ili je u jednoj staticnoj, konacnoj strukturi omeden granicama? Eto, to je jedna od tema koja je kroz historiju izazivala najžucnije rasprave najvecih umova covjecanstva. Može se reci da je u povijesti covjecanstva veoma malo tema izazivalo toliko vatrenih rasprava i, unatoc svim naporima u ovoj oblasti, nije se uspjelo doci do kategoricnog rješenja. Prvobitno se unutar filozofije, a potom se i fizike, koja se odvojila od filozofije, raspravljalo o tome da li je svemir ogranicen ili nije. Odredeni broj velikih umova u povijesti covjecanstva tvrdio je da je svemir neogranicen. Drugi su, opet, zastupali stav da je svemir ogranicen i konacan. Kur’an je, medutim, za razliku ova dva mišljenja, iznio dinamican model svemira koji se širi. Kur’anski model svemira razlikuje se od ideje neoranicenog svemira, navodeci da on uvijek ima svoju granicu, a idejom njegovog konstantnog širenja od modela ogranicenog, staticnog svemira. Na taj nacin Kur’an se u ovoj velikoj diskusiji pojavio sa trecim, originalnim i jedinstvenim modelom i teorijom svemira.
