ZNANOST TEDŽVIDA

Argumenti o nastansku tedžvidske znanosti

Znanstvena disciplina koja precizira, definira, razraduje i objašnjava principe pravilnog ucenja Kur’ana i metodologiju njegove prakticne primjene zove se ‘ilmu-t-tedžvid, ili fennu-t-tedžvid, ili ahkamu-t-tedžvid ili tedžvidu-l-kur’an, što znaci: znanost o pravilima i zakonitostima preciznog ucenja Kur’ana. Osoba koja dobro poznaje ova pravilai nacin njihove prakticne realizacije, a uz to je još i medu strucnjacima za ovu oblast poznata i priznata, zove se karija (ucac).
Rijec tedžvid, izmedu ostalog, znaci: dotjerivanje, uljepšavanje, ukrašavanje i perfektuiranje. Izvedena je od glagola dževvede-judževvidu (dotjerao je, uljepšao je, ukrasio je, poboljšao je). Od istog glagola izvodi se i imenica dževdetun (kvalitet, izvrsnost, perfekcija).
S aspekta ucenja Kur’ana, rijec tedžvid ukazuje na obavezu pravilnog izgovaranja glasova, nacin na koji se to primjenjuje i cilj koji se time želi postici. Osoba koja izucava tedžvid i druge poucava ovoj znanosti zove se mudževvid (strucnjak za tedžvid), a onaj ko pocetnike prakticno uvježbava, zove se mukri’ (mentor za ucenje Kur’ana).
U smislu preciznog, pravilnog i odgovornog ucenja Kur’ana rijec tedžvid bila je poznata i u vrijeme ashaba. ‘Abdullah ibn Mesu’ud je svojevremeno rekao: “Poboljšavajte kvalitet ucenja Kur’ana (tedžvidu-l-kuran)”. Prema drugoj verziji, ista misao glasi: “Poboljšavajte kvalitet ucenja Kur’ana i uljepšavajte ga najljepšim tonovima”. Rijec tedžvid se ne spominje u Kur’anu ali se spominje termin tertil, što u kontestu ove tematike ima isto znacenje.

Argumenti o nastanku tedžvidske znanosti

Kur’an – Allah dž.š. nareduje: “Izgovaraj Kur’an pažljivo (tertilom).” To znaci uci ga pravilno i precizno, pažljivo i odgovorno, smireno i skrušeno, razmišljajuci o kur’anskim poukama i porukama. U citiranom ajetu, rijec rettil (izgovaraj, uci) pojacana je infinitivom tertila. Cilj ovakvog nacina izražavanja je razvijanje interesa za pravilnim ucenjem Kur’ana, a u isto vrijeme i želja da se živi po njegovim uputama. Naredba u navedenom ajetu je u kategoriji vadžiba (obaveze), zato što je tertil (preciznost, nadnaravnost, mudrost, savršenost) svojstvo Kur’ana, kao što se kaže u ajetu: “I mi ga sve ajet po ajet objavljujemo (tertilom). (El-Furkan.32)

Sunnet – Drugi izvor koji govori o obavezi primjene tedžvida su hadisi Muhammeda a.s. i njegov sunnet. Prema vjerodostojnim predajama, Poslanik je rekao: “Ucite Kur’an arapskom melodijom i tonovima.”
(Tedžvid cuva kur’ansku (objavljenu) melodiju (tengim) od uticaja bilo kojeg žanra u muzici, na bilo kojem prostoru, i u bilo kojem vremenu. U tom smislu treba shvatiti preporuku u navedenom hadisu.)
Kada se uzme u obzir da je on objavljen na arapskom jeziku, onda je sasvim jasno da mu jedino i odgovara melodija i tonalitet doticnog jezika. U tom smislu nisu dozvoljeni niti moguci bilo kakvi muzicki uticaji, niti se ucenje može podvesti pod bilo koji žanr u muzici. S druge strane, Muhammed a.s. je naucio ashabe primjeni pravila tedžvidske znanosti, a oni su to svoje znanje prenosili na madu generaciju. U predajama se navodi da je ‘Abdullah ibn Mes’ud cuo nekog covjeka koji je uceci Kur’an u rijeci lil-fukara’i ispustio dužinu el-mutessil, pa ga je upozorio rekavši mu: “Allahov poslanik nas nije ucio da tako izgovaramo dužine vokala.” Potom je on proucio ajet u kome se nalazi navedena rijec, primjenjujuci pravilo o produživanju vokala. Dakle, uu ovom drugom izvoru imamo kao argument i Poslanikove rijeci, a i njegovu praksu.

Idžma’ – Treci izvor, prema kome je obavezno primjenjivati pravila tedžvidske znanosti, je idžma’. To znaci da su svi islamski mislioci suglasni da se Kur’an mora uciti onako kako je objavljen, tj. tertilom. Ovaj termin podrazumjeva obavezu primjene pravila tedžvida.
Pocetnici u ucenju, narocito u prvoj fazi obrazovanja iz ove oblasti, moraju imati mentora koji ce ih prakticno uvježbavati primjeni tedžvidskih pravila. Samo na ovaj nacin, potom svakodnevnom vježbom i samodisciplinom, pocetno znanje iz ove oblasti može se savladati i za krace vrijeme. Da bi se dostigao visok stepen u ucenju Kur’ana, pored studioznog i dugotrajnog izucavanja tedžvida, potrebno je baviti se i ostalim islamskim disciplinama.
Najvrijednije je ono ucenje u kome ucestvuju: jezik, razum i srce. Jezik cuva ispravnost glasova, razum tumaci njihova znacenja, a srce cuva njihove upute, savjete i opomene. Dakle jezik izgovara, razum spoznaje, a srce pouke prima.
Kur’an se može uciti i brže i sporije.Tempo se mora prilagoditi prema vlastitim izgovornim mogucnostima i glasovnim sposobnostima. U tom smislu, tedžvid se dijeli na:
– TERTIL – polagano recitiranje (ucenje),

– HADR – brzo recitiranje (ucenje),

– TEDVIR – odmjereno recitiranje (ucenje)

Iz dosadašnjeg uvodnog izlaganja može se zakljuciti sljedece:

1. Kao egzaktna znanost, tedžvid izucava zakonitosti i metode pravilnog ucenja Kur’ana. Kira’et je sposobnost i vještina prakticne realizacije tih normi, a kvalitet njihove primjene zavisi od odgovornosti i glasovno-izgovornih sposobnosti svakog pojedinca. U toku ucenja i obucavanja, najefikasnija je auditivno-vizuelna metoda.

2. Izucavati ovu znanost je fardi kifaje, tj. kolektivna dužnost svake generacije muslimana.

3. Prakticna primjena tedžvida je fardi ajn, a to znaci, individualna dužnost i odgovornost svakog pojedinca bez obzira, da li ucio jedan ili više ajeta, ili cijeli Kur’an.

Dr. Fadil Fazlic

Comments are closed.

Bottom logo

© 2010 Sufara.ba. All rights reserved.